UVOD

John McDougall

„Kad biste vidjeli ono što ja vidim kao budućnost Jugoslavije, to bi vas prestrašilo…”

Josip Broz Tito, 1971

2020. godine se obilježava 25 godina od završetka ratova u Bosni i Hercegovini (BiH) i Hrvatskoj. Bilo je to krvavo i mračno vrijeme kakvom moderna Evropa do tog trenutka nije svjedočila. Rat se vodio za podijeljeni i opasni nacionalizam, rušeći stotine gradova, i noseći u grobove preko 100 hiljada duša. Procjenjuje se da su polovina od tog broja bili civili.

Nakon smrti predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita 1980. godine, različite etničke i nacionalističke napetosti – za koje se kaže da su nastale pod njegovim utjecajem – počele su zauzimati jače uporište u javnom i političkom diskursu. Slovenija je bila prva država koja je zatražila nezavisnost. Uslijedila je kratka borba s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), što nije bilo ništa u usporedbi s onim što će regija doživjeti u godinama koje dolaze. Kada su Hrvatska, a zatim i Bosna i Hercegovina najavile nezavisnost, tenzije su počele rasti. Bivši predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, dugo se zalagao za ujedinjenje zemalja naseljenih Srbima kako bi se stvorila ‘Velika Srbija’.
A te zemlje su uključivale velike dijelove i Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Ubrzo nastaje para-država Srpska Krajina unutar hrvatskih granica, a potom su počeli slični pokušaji okupacije Bosne i Hercegovine. Tokom rata u BiH počinju i sukobi između Bošnjaka (bosanskih Muslimana) i Hrvata, uprkos tome, što su jedno vrijeme, bili saveznici protiv Srba.

Prisutni etno-nacionalizam brzo je prouzrokovao slom građanskog života. Političari i vođe stvorili su strah i bijes među prijateljima, komšijama i porodicama. Raspad Jugoslavije bio je kompleksan, haotičan i koban za narod.

Dejtonski mirovni sporazum uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država (SAD) zaustavio je sukob u BiH, krajem 1995. godine, nakon čega je međunarodna zajednica pažnju usmjerila na druge globalne nemire.

Dok su se novinari i reporteri većinom bavili drugim sukobima da bi zadovoljili svoju dnevnu dozu dramatičnog izvještavanja, osjetljivo razdoblje obnove u Bosni i Hercegovini provedeno je pod nešto tišim okolnostima. Lokalno stanovništvo počelo je pričati vlastite priče, a vijesti su zamijenili šačicom međunarodnih fotografa i novinara koji su radili na dugim pričama.

1996. godine Chris Leslie, diplomirani psiholog i politolog iz Airdriea, našao se u hrvatskom gradu Pakracu radeći kao volonter u maloj nevladinoj organizaciji. Ovo područje, smješteno oko 130 kilometara istočno od Zagreba, devastirano je tokom rata u Hrvatskoj. Rat je za sobom ostavio podijeljenu i oštećenu zajednicu. Radeći na projektu društvene rekonstrukcije, dio njegove nadležnosti bio je da vodi kurs crno-bijele fotografije za djecu. To je trebao biti početak duge veze i putovanja s ljudima u regiji i odigrat će značajnu ulogu za ono što je postalo njegov životni poziv.

Fotografije koje je Chris uslikao na samom početku usvajanja fotografskih vještina su sirove i nefiltrirane. U njima vidimo posljedice oblika nasilja koji su mnogima od nas možda nezamislivi. Bogomolje su pretvorene u ruševine. Ulice i domovi prošarani mecima i granatama. Ljudi pokušavaju voditi normalan svakodnevni život, ali šteta na njihovim kućama pokazuje vizuelni trag onoga što njihove duše skrivaju.

Starica Ljuba hrani svog psa limenkama govedine koje dobiva iz paketa pomoći Ujedinjenih naroda (UN). Neki međunarodni volonter stoji pušeći na prozoru svog stana, okružen rupama od metaka. Žena pravi supu u svojoj kuhinji. Te fotografije podsjetnik su na to kako se svakodnevni život nastavlja čak i pod nenormalnim okolnostima. Kroz njih vidimo kako ljudi pronalaze snagu da nastave dalje, uprkos životu u najtežim uslovima.

Balkansko putovanje, predstavljeno u obliku dnevnika, započinje fotografijom Pakraca, ilustrirajući kako su se ljudi jednog grada digli na noge i počeli oporavljati od velike kolektivne traume. Kako se Chrisova fotografska praksa nastavila razvijati, tako se razvijao i njegov put unutar bivše Jugoslavije. Od 1997. do 2000. godine tokom ljeta volontirao je u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine. U gradu koji se oporavljao od urbanih i društvenih razaranja, započeo je fotografski projekt iz improvizirane mračne sobe u podrumu gradskog sirotišta Bjelave, u kojem je djecu podučavao osnovama crno-bijele fotografije.

Od tada se u Sarajevo vratio mnogo puta bilježeći priče o porodicama raseljenim unutar zemlje koje se bore sa siromaštvom, a kasnije i priče o migrantima i izbjeglicama s različitih kontinenata zarobljenim u sarajevskom limbu. Fotografije istražuju sudbinu djece rođene nakon rata i njegovih učenika-fotografa dvadeset godina kasnije. Pokazuju da i za generaciju rođenu u
„mirnodopsko vrijeme” ratna trauma traje.

Ove fotografije daju nam uvid u putovanje Chrisa Leslie ja kao fotografa. Pričaju o njegovom ličnom odnosu sa zemljama koje su nekad činile Jugoslaviju i intiman su prikaz ljudi i mjesta koja su na njega tako duboko uticala dvadeset i pet godina.

Ali možda najvažnije, one su podsjetnik na ono što je potrebno za obnovu države i oporavak naroda nakon rata.