POČETAK PUTOVANJA

Pakrac 1996

Kao i većina ljudi početkom 1990-ih, i ja sam na televiziji ‘svjedočio’ ratovima u bivšoj Jugoslaviji sa sigurne daljine. Prizori su postali dio strahota koji se većinu noći ponavljao u večernjim vijestima: zapaljene zgrade, civili koji bježe od snajperske vatre, djeca u suzama, granate, ulice natopljene krvlju, vika starih nena sa maramama na glavi.

Nazivali su ga barbarskim građanskim ratom podstaknutim drevnom etničkom mržnjom koja je bila jedinstvena za regiju. Takav rat se i nije mogao dogoditi nigdje drugdje. Ovaj nivo barbarstva bio je dio balkanske historije i njegovih naroda, pa je za razumijeti zašto je rat počeo ili kako ga je bilo složeno zaustaviti. Kao i većina ljudi, prilagodio sam se tom mišljenju, posmatrao bih sve s nevjericom, počešao bih se po glavi, a zatim se isključio iz tih događaja. Živio sam u malom gradu u Škotskoj. Bio sam u kasnim tinejdžerskim godinama i ratovi u bivšoj Jugoslaviji događali su se u dalekom paralelnom univerzumu.

Sukob je još uvijek bjesnio kad sam nakon nekoliko godina krenuo na fakultet. Bio sam dodiplomac psihologije i birajući temu završnog rada, okrenuo sam se sukobima u Jugoslaviji i otkrio da imam puno pitanja: Šta je ta Jugoslavija? Kako i zašto su počeli sukobi? Kako okrenuti komšiju protiv komšije? Zašto je sukob toliko brutalan? Može li se ovo dogoditi negdje drugdje?

1996. godine diplomirao sam s tezom pod naslovom Snage iza nacionalizma i etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji. Deset hiljada riječi kojim sam pokušao dati nejasan uvid u sukob, pokrenule su moju opsesiju Balkanom.

Kraj ratova poklopio se s mojom maturom i, bez jasnog puta u karijeri, istraživao sam mogućnosti volontiranja u regiji. U to vrijeme smatrao sam to svojevrsnim iskustvom tokom pauze od godinu dana. Brzo sam sastavio svoju prvu biografiju – vješto dodavši fotografiju kao svoj interes i vještinu. Do tog trenutka nikada nisam posjedovao fotoaparat, niti fotografisao, ali smatrao sam da bi bilo super popuniti inače prazan prostor. Poslao sam biografiju jednoj volonterskoj agenciji i pitao se šta će se od toga uopšte dogoditi.

PREDMETI SA PUTOVANJA

Nekoliko sedmica kasnije pozvan sam da se pridružim maloj nevladinoj organizaciji koja je radila u ratom razorenom gradu Pakrac u Hrvatskoj. Dio moje uloge bio je – pomoći u vođenju projekta koji djecu podučava crno-bijeloj fotografiji.

Uspaničio sam se. Moja mala laž da sam fotograf. Ali prilika je bila predobra da bih je odbio i prihvatio sam je. Upisao sam kurs crno- bijele fotografije, kupio džepni vodič za 35-milimatersku fotografiju. Pridružio sam se svojoj lokalnoj amaterskoj fotografskoj grupi kako bih naučio i iskusio čaroliju fotografske mračne komore.

Nekoliko mjeseci kasnije, stigao sam u Zagreb s malo većim znanjem o fotografiji i razvijanju filma, naoružan doniranim Canonom FT QL (starinski 35-milimetarski fotoaparat) i srpsko-hrvatskim rječnikom. Glavni grad Hrvatske, Zagreb, bio je u punom zamahu: prepuni barovi i restorani, živa muzika i kulturne institucije. Na vidiku nije bilo granatiranih zidova. Otprilike sat vremena vožnje vozom iz Zagreba, iluzija da je sve normalno je nestala. Kuće, krajolici, sve je postajalo strašnije što se voz približavao Pakracu.

Pakrac je bio u ruševinama: procjenjuje se da je tokom rata uništeno 85% grada. Tenzije su se i dalje osjećale, podjele su ostale i nije se puno obnovilo. Nekadašnja linija fronta koja je razdvajala grad bila je linija razdvajanja koju je malo ljudi prešlo, pošto su Hrvati uglavnom živjeli u gradu, a Srbi, uglavnom starije gospođe, u okolnim selima. Opasnost i stres su se osjećali u gradu. Još uvijek su se mogle čuti sporadične eksplozije dok su životinje krećući se aktivirale mine na okolnim poljima – zgodan podsjetnik da se ne skreće s utabanih staza. Ovo mjesto će biti moj dom u naredna četiri mjeseca, ali svakako ne onakav u kakvom sam želio provesti svoju slobodnu godinu.

Ljuba Selthufer, Pakrac 

Volonterski projekt Pakrac uspostavljen je 1993. godine kao „osnovni civilni projekt izgradnje mira”, a velikim dijelom se sastojao od obnove domova i pomaganja u malim poljoprivrednim projektima, zajedno s posjetima zajednici i obrazovnim projektima. Bio sam jedan od posljednjih osam volontera.

Prvih nekoliko dana smo obilazili grad s vodičem, uz posjete zajednici širom linije podjele. Upoznao sam se s Ljubom Selthuferom (lokalno poznatom pod imenom „Luda Ljuba”), 55-godišnjom Hrvaticom koja živi sama u stanu smještenom na obje strane fronta. U intenzivnim periodima pucnjave i granatiranja vikala bi i psovala srpske vojnike s prozora svoje dnevne sobe i hrvatske vojnike iz svoje spavaće sobe, vičući im da završe rat ili da je već jednom upucaju.

S druge strane podjele, upoznao sam Ljubu Gajić, 80-godišnju Srpkinju koja je živjela sama, boreći se za preživljavanje u malenoj, djelomično uništenoj kući. Kao i većina Srba, koji su se plašili života u novoj nezavisnoj hrvatskoj državi, Ljubina porodica i prijatelji pobjegli su iz Pakraca. Prkosno je ostala sama, preživljavajući nekako sa svojih šest pilića, tri mačke i psom po imenu Jonny. Hranila je životinje zalihama ‘humanitarnih’ konzervi usoljene govedine, tvrdeći da bi radije umrla od gladi, nego da ih sama pojede. Ljuba je bila poput svake druge „balkanske starice” kakve sam viđao na televiziji, sa maramom i impresivnim rječnikom psovki. Osjetio sam neposrednu, toplu vezu s njom.

 

Ljuba Gajić, Pakrac

Posjete zajednici i obavljanje manjih poljoprivrednih poslova nastavili su se i tokom jeseni, iako u smanjenom obimu jer su se sredstva za volonterski projekt Pakrac brzo trošila. Materijali za dječji foto projekt su potrošeni, a ubrzo nije bilo novca za plaćanje stanarine ili grijanje volonterske kuće. Znalo se da su projektu odbrojani dani.

Preostale sedmice u Pakracu proveo sam družeći se i pomažući Ljubi Gajić. Sjekao bih joj drva, pomagao u malim popravkama i jednostavno joj (a samim tim i sebi) pravio društvo. Još uvijek nisam znao puno srpskohrvatskog jezika, ali smo uspjeli imati ograničene razgovore uz pomoć mog malog rječnika fraza, puno mimike i smijeha, te ispijanja domaće šljivovice. Kad bi mi se baš posrećilo, a kad bi Ljuba dobila pare od male penzije, napravila bi oboma šerpu domaćeg graha. Jednostavna zadovoljstva u paralelnom svemiru čiji sam dio sada bio i ja.

Imam pregršt fotografija Ljube, ali vrlo malo ostalih fotografskih zapisa svog vremena u Pakracu. Možda sam imao kameru, ali nikada nisam sebe smatrao fotografom. Od petnaestak rolni filma koje sam ponio sa sobom, samo osam je ostalo netaknuto. Njih sam i razvio. Ostale rolne su ili izgubljene ili oštećene. Neoštećeni negativi bačeni su u ormar, u zaborav.

Vrijeme koje sam proveo u Pakracu nikada nije bilo vezano za fotografiju. Stalno fotografisanje samo bi mi bila prepreka, siguran sam u to. U Pakracu sam imao priliku upiti i razmisliti o svemu što me okruživalo – nešto što je skoro nemoguće učiniti ovih dana.

Napustio sam Pakrac hladnog novembarskog jutra 1996. godine. Očiju punih suza sam se oprostio od Ljube. Pošao sam s jednim od ostalih volontera koji su govorili hrvatski, tako da sam se mogao oprostiti bez svog rječnika. Ljuba nam je svima natočila jednu oproštajnu čašicu šljivovice i sa suzama koje su joj se slijevale niz obraze, prinijela je moje lice sebi i rekla da sam joj poput sina. Tada se u istom dahu zaklela tadašnjem hrvatskom predsjedniku da joj je uništio život. Njezin posljednji simbol prkosa. Moji dani u Pakracu su završili, ali moje balkansko putovanje je upravo počelo.