OVAKAV MIR NISMO PRIŽELJKIVALI

Radeći kao fotograf u međunarodnoj nevladinoj organizaciji, putujući u druge zemlje koje su pretrpjele posljedice krvavih ratova i ratne traume – Ruandu, Sijera Leone – nije prošlo dosta vremena prije povratka u Sarajevo.

Krajem devedesetih i početkom 2000-ih naslijeđe rata u Bosni i dalje se osjetilo, brutalno i sveprožimajuće. Politička situacija bila je krhka i obilježena korupcijom. Obnova infrastrukture i sanacija ratne štete bila je spora, i graničila se sa nepostojećom. Neke porodice su i dalje živjele kao izbjeglice u svojoj zemlji. Bosanska sirotišta punila su se sve većim brojem napuštene djece zbog rekordnog nivoa nezaposlenosti, siromaštva i raspada porodica.

Za one starije Sarajlije svijet se okrenuo naglavačke. Živjeli su u i preživjeli tri različita svijeta – socijalističku Jugoslaviju, rat i novu podijeljenu zemlju – i borili su se da se prilagode ovoj najnovijoj, osakaćenoj domovini mirnodopskog vremena i privatizacije.

Zahida Hajdarević (nana, 70 godina) preživjela je opsadu u svom uništenom brdskom domu udaljenom manje od 80 metara od srpskih položaja. Prisjećala se dana kada bi se bačvaste bombe prepune eksploziva kotrljale pored njezine kuće prema gradu, a ponekad bi se zabijale u kuću.

Nana je sa sjetom pričala o Titi i životu u „zemlji obilja“. Kao Jugoslovenka živjela je pod dogmom bratstva i jedinstva, u zemlji dobrog zaposlenja, dobre zdravstvene zaštite, vikenda uz more i slobodom da putuje u inostranstvo. Žalila je za danima kada nikoga nije bilo briga jeste li Srbin, Hrvat ili Musliman.

„Svi u Bosni imaju svoju noćnu moru za podijeliti s drugima. Rat nam je svima donio noćne more. 10. maja 1992. godine, moj sin je ubijen granatom. Godinu dana kasnije snajperista je ubio mog supruga dok je prelazio ulicu. Niko nikada nije želio ovaj rat.”

Nakon rata popravila je svoj dom i ponudila ga kao utočište izbjeglicama iz Srebrenice, zatim starijim dječacima koji su izbačeni iz najvećeg sarajevskog doma za djecu. Dom pun ljudi podsjetio je na dane koje je tu provodila sa svojom porodicom.

„Živim sama ovdje i prihvatila sam ovu siročad kao svoju. Ali konstantno se brinem za njihovu budućnost. Trebaju posao, stabilnost, vlastite domove. A te bi stvari morale doći s mirom.”

Sarajlije u ranim devedesetim godinama odrastali su u zemlji koju su također pokušavali razumjeti. U zemlji sastavljenoj od dva entiteta, labave Federacije i Republike Srpske; u zemlji sa tri rotirajuća predsjednika; u zemlji još uvijek podijeljenoj i uprljanoj ekonomskom nesigurnošću i nejednakošću. Njihovo uvjerenje da bi mir mogao donijeti neki oblik pravde, da će odgovorni za rat i opsadu biti zarobljeni i kažnjeni, polako je nestajalo.

Una Mesić (24) je živjela na Grbavica – „Možemo li pričati o pravdi?” upitala me je.

„Teško je govoriti o pravdi u ime onih porodica koje su izgubile svoje najmilije, svoje prijatelje. Mnogo je majki u Bosni koje još uvijek traže kosti svoje djece. Nema smisla govoriti o zgradama, infrastrukturi, ekonomiji – sve je to moguće obnoviti, ali nemoguće je vratiti one koje smo izgubili…”

Una i njeni vršnjaci bili su djeca ili tinejdžeri za vrijeme opsade i osjećali su da im je zbog toga oteta mladost. Sjećali su se straha, gladi i ludila koje je opsada nametala, pa su sada morali biti odlučniji. Morali su se nadati. Inače, koja je onda svrha preživjeti rat? Morali su maksimalno iskoristiti mir.

To što su preživjeli rat ih je učinilo hrabrijim i sposobnim za crni humor. To što su pripadali Sarajevu ih je ojačalo. Stisnuli
su zube u borbi protiv korupcije, primaju smiješno niske plate i sve to dok se smiju nemilosrdnoj nacionalističko-političkoj retorici. Vikendom bi se spremali, pili pivo, pušili kao dimnjačari i žestoko se zabavljali u gradu koji je toliko toga vidio. Mir je njihovo proljeće, bez obzira koliko sumorna izgledala budućnost.