KRAJ JEDNOG PUTOVANJA

Iza naizgled obične kuće iznad Konjica, oko 60 km od Sarajeva, leži zaboravljeni bunker skriven u planini. Izgrađen po nalogu Josipa Broza Tita po cijeni od 4,6 miliona dolara, decenijama je nuklearni bunker bio tajna. Pod kodnim nazivom ‘Istanbul’, ovo je bila najbolje čuvana vojna tajna u Jugoslaviji. Mještani nisu bili potpuno svjesni njegovog postojanja sve do 2003. godine.

Kada sam 2011. godine pročitao da se otvara Titov tajni vojni bunker, bio sam veoma uzbuđen. Po dolasku u Sarajevo 1996. godine, prva fotografija koju sam snimio bila je Titova. Ili bolje rečeno, Titovog spomenika postavljenog uz ratom uništene zidove Titove barake. Okružen bodljikavom žicom hladnog oktobarskog dana, kip je stajao neprimijećen i zapušten. Stoga, svaki put kad bih posjetio Sarajevo prva stanica bi bio Titov kip. Bila je to jedina konstanta u gradu koji se stalno mijenja.

Nekoliko sam puta pokušao posjetiti bunker, ali bezuspješno. Pristup kontrolira vojska BiH i, u više navrata, bunker su zatvarali iz „sigurnosnih razloga”. Napokon, 2019. godine krenuo sam prema Konjicu.

Putokazi do bunkera bili su označeni sporadičnim žutim plastičnim natpisima pričvršćenim na stubove uz cestu. Samo ako biste trepnuli na trenutak, propustili biste par njih. Nakon kratke vožnje cestom koja je vijugala uz živopisnu rijeku Neretvu, došli smo do čuvane vojne postaje i znaka STOP.

U bunker se ulazilo kroz nešto što liči na tradicionalnu bosansku kuću, samo što je ugrađeno u stijenu. Na kraju dugog sivog cementnog hodnika stigli smo do ogromnih čeličnih vrata. Sigurno se isplatilo čekati. Ark D-O (zvanični naziv bunkera) bio je spektakularan za gledati.

Sa labirintom soba, opreme za nadzor, konferencijskih soba, spavaćih soba i Titovih privatnih soba, ovaj objekat je ogroman. Pod planinom Zlatar nalazi se više od stotinu soba na površini od 6400 kvadratnih metara. Kad je u potpunosti opskrbljen svim potrebnim zalihama, tu šest mjeseci može stanovati oko 350 ljudi. Njegova gradnja je počela u martu 1953. godine, a završena je tek nakon 26 godina. U slučaju napada, bunker bi mogao primiti predsjednika Tita, njegovu porodicu i njegove najbliže saradnike. Odatle bi bilo moguće upravljati državom ili onim što je od nje ostalo.

Danas bunker funkcioniše kao hibridni muzej: dijelom je vojni objekat, zatim dio prostora savremene umjetnosti i turistička atrakcija. Izvorni artefakti i detalji za mene su bili najfascinantniji dio svega što je bilo izloženo – sobe sa pisaćim mašinama za izradu poruka; elektronski sistemi i komunikacijski releji. Uređaji za pročišćavanje vode i sistemi za filtriranje zraka su netaknuti i mnogi su imali svoja originalna uputstva za upotrebu. Sobe su bile opremljene najsavremenijom tehnologijom tog doba. Prostorije su također bile ukrašene Titovim portretima i reljefnim mapama na kojima je prikazana Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Konačna stanica ove sjajne turneje bile su Titove private odaje u bunkeru u Bloku 8. Pomalo jednostavna soba obložena drvetom s bračnim krevetom čije su plahte još bile umotane u celofan. Jedini luksuz u sobi bio je vlastiti WC (s originalnim toaletnim papirom koji je još uvijek bio na mjestu). Sjedeći u njegovoj sobi, 23 godine nakon mog prvog posjeta Sarajevu i te prve Titove fotografije, činilo mi se kao da je moje balkansko putovanje zaokruženo.

Priča se da Tito nikada nije posjetio svoj bunker, ali nekako mislim da umjetnička galerija i turistička atrakcija nisu bile ono što je imao na umu. Pa opet, nije mogao zamisliti kraj svog životnog putovanja niti kraj svog sna koji je bila Jugoslavija. Međutim, danas njegov kip u Sarajevu i dalje stoji prkosno. Bodljikava žica je uklonjena, a rupe od metaka popunjene. Povremeno mu ljudi ostavljaju cvijeće pred nogama. Ponekad poruke i crteže. Posljednja poruka koju sam vidio bio je crtež ljubavnog srca i riječi: „Tito je naš”.