Bila je sredina novembra, a u Sarajevu blagih 20 stepeni. Dug red ljudi protezao se ispred Istiklal Džamije. Ljudi su čekali jedan od dva dnevna obroka koje su pripremile lokalne bosanske nevladine organizacije. Vratio sam se u Sarajevo i dokumentovao novi val posjetilaca, također u potrazi za svojim ‘domom’.
Procjenjuje se da je 4.500-6.000 migranata i izbjeglica ušlo
u Bosnu u oktobru 2018. godine, a dio ih je ostao zarobljen u glavnom gradu BiH. Nakon mjeseci provedenih na opasnim putovanjima prema zapadnoj Evropi, sada su teško živjeli na sarajevskim ulicama ili u jednoj od mnogih napuštenih, ratom opustošenih zgrada.
Mohammed (21 godina, Maroko) razgovarao je sa mnom dok je jeo:
„Sarajevo je ljubazno prema nama, bar nas ovdje niko nije tukao.”
Nedavno diplomirani sociolog, Mohammed je donio odluku da napusti svoju zemlju nakon odlaska na razgovor za posao na kojem mu je rečeno da će morati dati mito da bi dobio posao (bilo koji posao).
„Dugo sam Moroku gledao kroz prste zbog nedostataka demokratije, nezaposlenosti, korupcije, ali onda su mi tražili da dam novac samo da bih dobio prvi posao? Tada sam znao da moram otići.”
U redu za hranu bilo je još oko 300 mladića i neke porodice koje su dijelile slične priče. Neki su bježali od rata i progona u Siriji i Afganistanu, drugi iz zemalja poput Alžira i Pakistana bježeći od korupcije i siromaštva. Suočeni sa kontrolom granica sa EU i široko rasprostranjenim izvještajima o brutalnosti hrvatske i srpske granične policije, znali su da je Sarajevo njihov privremeni dom.
Rena iz Alžira živio je poprilično teško na području Dobrinje u Sarajevu, u blizini aerodroma. Napuštene kuće i dalje su raštrkane po tom području, i poput Nusreta, Rena je živio u jednoj od ovih davno bombardiranih kuća. Četiri mjeseca dijelio je sobu s još četiri osobe, spavajući na prljavim madracima. Sve što su imali stalo je u jednu ili dvije plastične vrećice. Bez vode, struje, grijanja i prozora. Kad sam pitao Renu kakav je njegov plan, odgovorio je:
„Mislim da se nikada neću izvući iz ovog mjesta. Šta ja radim u ovim uslovima usred Bosne? Kako sam samo dospio ovdje?”
Pozivajući se na sliku Sarajeva kao dobrodošlog, humanog i etnički miješanog grada, Adnan Tatarević iz Pomozi.ba, sarajevske nevladine organizacije koja pomaže migrantima, kaže da je dužnost grada da odgovori i pomogne. Međutim, prepoznaje da vlasti nude malo podrške ili volje za pomoć izbjeglicama.
„Mi smo zemlja u tranziciji. Nismo mi u stanju da se brinemo o svom narodu. Teško je, ali svi smo dobri ljudi i trudimo se. Često nas nazivaju Jeruzalemom Evrope, pa nam je ovdje normalno da imamo sve te različite ljude u našem gradu. I mi smo iz prve ruke iskusili ono što su mnogi od ovih ljudi prošli.”
Za Rena i ostale izbjeglice i migrante teško je praviti bilo kakve dugoročne planove za budućnost. Ako su zaista sretnici, možda se jednostavno izvuku iz Bosne. Ali za sve one koji ostanu zarobljeni u sarajevskom limbu, brutalne zime i temperatura ispod nule znače da samo preživljavanje predstavlja izuzetno veliku brigu. Kako još hiljade izbjeglica i migranata nastavlja pristizati u Sarajevo, radnici nevladinih organizacija uvjereni su da će hladne zime odnijeti mnogo života ako se ne učini više za njihov smještaj i prehranu.