BRATSTVO I JEDINSTVO
Sarajevo, Pale, Vareš 2015
Bila je to tipično subotnje veče u centru Sarajeva: u noćnom klubu Underground, lokalni heavy-metal bend upravo je trebao izaći na binu, a ja sam sa nekim mladim Sarajlijama krenuo u noćni provod. Vratio sam se u grad da dokumentiram 20 godina mira i očekivao sam da će ovaj dan proći malo drugačije. Prije tačno dvadeset godina na današnji dan potpisan je Dejtonski mirovni sporazum, koji je označio kraj gotovo četiri godine brutalnog rata i opsade – najduže opsade u modernoj historiji.
Pretpostavljao sam da će grad tako važnu godišnjicu obilježavati javnim događajima i potresnim ceremonijama. No, osim pompezne ceremonijalne priredbe održane u dobro čuvanoj i utvrđenoj američkoj ambasadi ranije tog dana (koja baš i nije bila javna), nije se dogodilo ništa drugo u spomen na taj dan. U noćnom klubu to sigurno nisu planirali. Mladi su pili, pušili i zabavljali se bez obzira na to, možda nesvjesni tog datuma ili jednostavno previše zauzeti subotom da bi se o tom datumu brinuli.
Ti mladi ljudi u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama rođeni su tokom ili neposredno nakon sukoba i nisu se u biti sjećali rata. Htio sam otkriti šta su im, ako išta, značili Dejtonski sporazum i mir u Bosni. Kerim, dvadesetogodišnji bošnjački student iz Sarajeva, podjednako je krivio medije i političare što su naslove punili pričama o ratu.
„Vlada putem medija osigurava da se ljudi svakodnevno podsjećaju na rat, na taj način postižući da narod nastavi mir smatrati nečim neobičnim i posebnim za Bosnu.”
„Mnogi ljudi u Bosni smatraju mir kao nešto neobično i posebno, prihvaćajući na taj način svaku nepravdu koju učini vlada…”
Kerim Rožajac, 20, Sarajevo, 2015
Sljedećeg jutra, sa malim mamurlukom, uputio sam na kratko putovanje od 20 km do Pala u Republici Srpskoj (entitet bosanskih Srba u BiH) da bih se sastao i fotografisao sa studentima iz tog kraja. Pale su bile ratna prijestolnica bosanskih Srba i strateška baza iz koje se planirala i vodila opsada Sarajeva. Kada je Dejton potpisan i opsada završena, postale su dom hiljadama sarajevskih Srba koji su pobjegli nakon što su njihova naselja postala dijelom entiteta Federacija Bosne i Hercegovine.
Doroteja Klačar, 22-godišnja studentica sa Pala, i njeni prijatelji vodili su me u obilazak njihovog grada. Dvadeset godina kasnije Pale su izgleda izgubile na značaju, u poređenju sa žamorom Sarajeva u blizini. Pale su bile samo još jedan pospani bosanski grad.
„Bar se rat nije vratio – to je nešto što se treba slaviti. Ali svaki dan ovdje još uvijek možete osjetiti napetost i raspoloženje rata, kao da vatra i dalje tinja.”
Doroteja tvrdi da, ako želimo mir, mora doći do pomirenja, što znači kraj optuživanju i generalizaciji.
„I dan danas svi Srbi su etiketirani kao teroristi i ratnici. Naravno, bilo je i loših Srba. Ali bilo je i loših Muslimana
i loših Hrvata u ovom ratu. Nikada ne možemo ići naprijed ako smo još uvijek etiketirani.”
Druga studentica Sara Pandurević (20 godina) također je vidjela da je mržnja još uvijek prisutna, ali bila je optimistična u pogledu budućnosti i novih generacija.
„Ne volim ovu mržnju koja se još uvijek širi, ali tu je nova generacija koja ne mrzi i ja sam dio nje. Svi smo ljudi i svi smo iz jedne zemlje. Govorimo isti jezik i radujem se prijateljstvu s što većim brojem svojih ljudi.”
„Ne sviđa mi se ova mržnja koja se širi. Svi smo mi ljudi. Svi smo mi iz jedne države, Govorimo istim jezikom i radujem se novim prijateljstvima sa mojim ljudima….”
Sara Pandurević, 20, Pale, 2015
Stvarnost je takva da mladi ljudi u Bosni imaju odvojene obrazovne sisteme koji rade na kopiranju podjela, pri čemu svaka strana provodi vlastitu historijsku perspektivu i političku ideologiju, ostavljajući malo prostora za stvarnu integraciju.
Ali, umorni od nacionalizma i ratne retorike, ovi mladi ljudi dio su sve većeg broja onih koji tvrde da to nikada nije bio njihov rat i da ne bi trebali nositi njegovu težinu, niti da to vuče njih i njihovu zemlju prema dolje.
Nisu samo oni rođeni nakon rata ti kojima je sve oduzeto i oni koji uzvraćaju udarac. U Varešu u Srednjoj Bosni, komšije koje su se nekada borile na prvoj liniji fronta jedan protiv drugog sada udružuju snage da rade zajedno.
Vareš je rudarski grad i opština u kraju poznatom i voljenom po prekrasnim planinama, prirodi i bogatoj historiji. Uprkos tome, mnogi stanovnici grada i okolnih sela napuštaju područje, umorni od nezaposlenosti i nedostatka investicija. U Planinici, jednom od malih planinskih sela – koje se nalazi na 1200 metara nadmorske visine – bosanski Muslimani Mirnes Ajanović i njegova supruga Dženana osnovali su ekološku farmu koza. Njihova farma nalazi se na planinarskoj stazi koja vodi do utvrđenog grada Bobovca, koji je danas zaštićeno kulturno dobro, i vide njegov turistički potencijal. Zajedno sa svojim komšijama žele stvoriti malo eko- turističko odmaralište.
Mirnes, star 45 godina, bio je mladi vojnik kada je Dejtonskim sporazumom okončan rat. Nije bio veliki zagovornik sporazuma, ali je naglasio da je u to vrijeme bilo važno zaustaviti rat – što je samo po sebi veliko postignuće.
„Proveo sam više od 20 godina čekajući bolje dane. Političari su iskoristili brojne rupe u Dejtonu i žele živjeti u prošlosti, ali među običnim svijetom nema napetosti. Želimo raditi zajedno i sarađivati. ”
Uz pomoć nevladine organizacije Help Bosnia, Mirnes i njegova supruga planiraju da sa svojim komšijom, bosanskim Srbinom i bivšim „neprijateljem” Božom Jevrićem (62), pretvore njegovu kuću u smještaj kao dio malog odmarališta u eko selu. Tokom rata, Božo je služio kao vojnik bosanskih Srba.
„Najbolja stvar Dejtona bila je ta što sam mogao napokon odložiti oružje. Danas više ne gledam TV. Političari žele da budemo u ratu, ali obični čovjek uvijek pati. Rat je prošlost a naša budućnost je zajednička. To je jedini način da naše selo preživi.”
Svi oni s kojima sam razgovarao vidjeli su više zajedništva nego razlika. Siguran sam da je ono uvijek bilo tu, to razumijevanje inherentne zajedničke humanosti, ali potisnuto je usijanim nacionalističkim žarom koji je na kraju, poražavajuće, završio u krvavom ratu. Razgovarajući sa Sarom, Božom, Mirnesom, Kerimom i Dorotejom, postajalo je jasno da se Titovo nasljeđe jugoslavenskog bratstva i jedinstva vratilo malim, ali značajnim koracima.
“Najbolja stvar Dejtona bila je ta što sam mogao napokon odložiti oružje…”
Božo Jevrić, 62, Vareš, 2015
