BOJNA POLJA KULTUROLOŠKOG SJEĆANJA

15. marta 2019. godine, naoružani napadač otvorio je paljbu na dvije džamije u Christchurchu na Novom Zelandu, ubivši 49 ljudi, a ranivši još 51 osobu. Dok je prenosio svoj teroristički čin na društvenim mrežama, oni koji su gledali izvještavali su kako su čuli pjesmu koja veliča ime Radovana Karadžića, bivšeg vođe srpske vojske. Karadžić je proglašen krivim za genocid 2016. godine zbog njegove uloge u pokolju 8.372 muškarca i dječaka u Srebrenici u julu 1995. godine.

Prije napada na kamp Radničke omladinske lige u Oslu 2011. godine, norveški terorista Anders Brevik u pisanom je manifestu spomenuo Bosnu i jasnu podršku Karadžiću. 2018. godine, BBC i Balkan Insider proveli su zajedničku istragu veza između grupa krajnje desnice u Velikoj Britaniji i Srbiji, promatrajući njihove antiislamske propagandne kampanje na društvenim mrežama.

Za mnoge ovi primjeri upozoravaju na opasnost od zaboravljanja strašnih ljudskih gubitaka zbog nasilnog nacionalizma.

Retorika gradonačelnika Srebrenice Mladena Grujičića, koji tvrdi da ubistva koja su počinile srpske snage nisu bila namijenjena čišćenju muslimanskog stanovništva, ukazuje na sve veći otpor presudama MKSJ-a i uopšte presudama Evropskog suda za ljudska prava. Ovakva linija mišljenja je u skladu s ekstremno desničarskim i nacionalističkim pokretima širom Evrope, s agitatorima i vođama poput Nigela Faragea u Velikoj Britaniji, mađarskog predsjednika Viktora Orbana ili talijanskog Mattea Salvinija.

Negiranje genocida u Srebrenici postaje sve češća pojava. Nobelovac za književnost za 2019. godinu, Peter Handke glasno je podržao ideju „Velike Srbije“ i odbija da prizna genocid. Handkeove optužbe u eseju iz 1997. godine da su bosanski Muslimani inscenirali i nanijeli smrt vlastitom narodu, unose se direktno u sisteme vjerovanja antimuslimanskih terorista.

Umjetnost i kultura igraju važnu ulogu u stvaranju postavki koje sadrže uspomene na brutalnost rata, posebno kada postoje oni koji to žele poreći. Zaštita sjećanja na ovaj način također se često smatra nužnom za mir.

Porodica umjetnice Aide Šehović pobjegla je iz Bosne 1995. godine kada je Aida imala 15 godina – što je jednako broju godina njene putujuće instalacije Što Te Nema (engleski naziv ‘Where Have You Been’). Ovaj nomadski spomenik sastoji se od prikupljanja i slaganja hiljada fildžana bosanske kafe, koji predstavljaju duše ljudi koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici. Kako se ljudi okupljaju kako bi postavili fildžane i izgradili ovaj participativni spomenik, stvara se prostor i vrijeme za razmišljanje, sjećanje i odavanje počasti žrtvama. Spomenik je postavljen u Hagu, na Venecijanskom bijenalu, a 2020. godine konačno je postavljen u Srebrenici tokom obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici.

Tokom 2020. godine, spomenik je postavljen u Memorijalnom centru Srebrenica u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva. Centar je mirovna organizacija posvećena obnavljanju kulture mira i sprječavanju nasilnih sukoba na Zapadnom Balkanu stvaranjem, implementacijom i podržavanjem dokazanih, multidisciplinarnih i inovativnih pristupa mirovnom obrazovanju, multimedijalnom stvaralaštvu, prevenciji sukoba, postkonfliktnim istraživanjima, ljudskim pravima i tranzicijskoj pravdi. Posljednjih deset godina podržavaju Chrisa i njegov rad u regiji.

Umjetnici iz cijele regije putem različitih medija pridonose izgradnji kulturološkog prostora kolektivnog sjećanja. U svom radu Dnevnik, izloženom u Beogradu 2020. godine, srbijanski umjetnik Vladimir Miladinović predstavlja jednu verziju ratnog dnevnika srbijanskog vođe Ratka Mladića u ratu u BiH. Prepisao je 400 stranica na engleskom jeziku i, svaka uokvirena pojedinačno, prekriva zidove jedne sobe. Dnevnik je korišten kao dokaz u procesu protiv Mladića pred MKSJ-om, preveden s njegovog ćiriličnog rukopisa na francuski i engleski tekst za sudski postupak. Smještajući privatno naspram javnog, ova nova dimenzija dnevnika otkriva vezu između individualnog i kolektivnog sjećanja, kao i vezu između riječi i stvarnih događaja koje mogu poreći.

Hrvatski fotograf Hrvoje Polan te književnici Viktor Ivančić i Nemanja Stjepanović otkrivaju sukob kultura te brutalni sukob u svojoj knjizi Iza sedam logora (engleski naslov je Killing Culture). U njemu su dokumentovani kulturni objekti koje su zaraćene snage koristile kao zatočeničke centre i ubijališta. Mjesta radosti koja su nekada spajala ljude u proslavi umjetnosti koristila su se kao mjesta za zatvorenike. Nastala psihološka trauma i gubitak života idu ruku pod ruku s uništavanjem kulturne pripadnosti, nečega što duboko utiče na generacije koje dolaze.

Filmski redatelj Oggi Tomić jedan je od Sarajevske djeces kojima je Chris radio u Sarajevu. Vratio se u ovaj grad da napravi njemu bitan rad kojem je fokus na porodičnim podjelama i gubicima nastalim tokom rata. Film U potrazi za porodicom, koji je Oggi snimio s Chrisom, nagradila je BAFTA Scotland 2014. godine, a on nastavlja pričati priče za novinske agencije širom svijeta.

Ta međugeneracijska trauma je nešto što još učimo da razumjemo, no nema sumnje da će ona uticati na ljude u bivšoj Jugoslaviji u godinama koje su pred nama – s tim da je posebna šteta nanesena narodu Bosne. Oni nastoje voditi svoju zemlju ka putu napretka na način koji teži stabilnosti i harmoniji. Čak je i dijaspora dio te priče. Trebalo je vremena, dosta napornog rada i odricanja, ali razloga za nadu je mnogo.

Fotografije Chrisa Leslie ja dio su tog procesa. To su prizori naroda koji se suočava s nedaćama i generacija koja je odrasla noseći se s štetom koju nisu sami uzrokovali. Oni su dio Chrisove priče. Vodili su ga i uticali na njega na neočekivan način.

Svjedoci smo jednog putovanja koje je počelo u Pakracu, nastavilo se u Sarajevu i na Kosovu, u Moskvi i njegovom rodnom mjestu, Glazgovu. Porazbijani prozori i srušene zgrade pružaju inspiraciju za priče o ljudima koji jednostavno žive svoj život, držeći se blijedih uspomena.

Dok mi ovdje posmatramo slike, ne prisjećamo se samo uslova koji su doveli do snimanja tih prizora – već i zamišljamo šta je sljedeće.