NOVI FRONT

Adem Jashari bio je vođa Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i u martu 1998. godine, vojska Srbije je napala njegov dom/ kompleks u kome je živio sa 50 članova njegove šire porodice. Nakon tri dana intenzivnog granatiranja, svi su ubijeni. Svi su pokušali da spase njegovu bratičnu Besartu, koja je u to vrijeme imala 10 godina. Ona je jedina preživjela.

Danas je uništeni kompleks atrakcija za posjetitelje. Možete šetati klimavim skelama i zavirivati u uništene sobe u kojima su mučno ubijeni Adem i njegova porodica. Privremene šetnice vode vas kroz sobe, pored peći i lonaca prepunih metaka, i stolića koji je sakrio i zaštitio Ademovu preživjelu bratičinu. Adem i članovi njegove porodice sahranjeni su u krugu kompleksa, a čuvaju ih nijemi vojnici Kosova.

Nekoliko mjeseci nakon masakra nad Jasharijima, i samo tri godine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, balkanski ratovi su dostigli puni krug, ali na Kosovu je eruptirao rat ogromnih razmjera. Sama situacija je bila previše razarajuća da bi se o njoj govorilo. Kad su postigli dogovor za Bosnu i Hrvatsku, američki i zapadni lideri odahnuli su misleći da su balkanski ratovi gotovi. Pogriješili su jer će rat na Kosovu odnijeti preko 13.500 života i raseliiti preko 850.000 kosovskih Albanaca i oko 200.000 Srba, Roma i drugih nealbanaca. Prema Komisiji kosovske vlade za nestale osobe, još uvijek se 1.650 osobe vode kao nestale kao posljedica rata 1998-1999. godine.

Dok sam putovao Kosovom, sve što sam vidio bile su ruševine. Trećina stambenog fonda – 120.000 domova – uništena je ili je postala nenastanjiva. Domovi u bivšoj Jugoslaviji nisu uništeni samo jer se tu desio rat – namjerno su ih uništavali, razarali, a ponekad i minirali, tako da se niko više nije mogao vratiti. Ovo je bio pokušaj stvaranja etnički homogenih geografskih područja deportacijom ili prisilnim raseljavanjem pripadnika određenih etničkih grupa. Ovo čišćenje je imalo oblik uništavanja spomenika, groblja i bogomolja. Oštećene kuće i poznati krajolik vratili su me nazad u Pakrac – kao da nisu naučene pouke iz bezobzirnog razaranja koje je zahvatilo Hrvatsku i Bosnu.

Zaustavio sam se pored puta da bih obišao ostatke uništene pravoslavne crkve – Crkve Svete Trojice u Đakovici. Dok sam namještao fotoaparat, mladi kosovski Albanac se pojavio niotkuda i skočio pred moju kameru, tvrdeći da je njegov daidža/amidža digao crkvu u vazduh 1999. godine. Zamolio me je da ga fotografišem pored ruševina, ponosno izjavivši da ako se ikad crkva obnovi, on bi je sam srušio. Dvije sedmice prije mog dolaska izbili su veliki neredi u nekoliko gradova koji su rezultirali raseljenjem 4.000 Srba i drugih manjina. Crkva Svete Trojice ponovo je bila meta, ovog puta je zapaljena i potpuno uništena.

Izbjeglice su se vraćale u domove koji su bili toliko uništeni da je bilo nemoguće zamisliti da tu započnu život. Ekshumacija masovnih grobnica nastavljena je dok hiljade ljudi još nisu pronađeni. Stanovništvo je bilo siromašno, patili su od PTSP-a, a nasilje je bilo sveprisutno. Situacija je više nalikovala primirju nego stvarnom miru.

Manjinske grupe, poput Roma, bile su posebno ranjive. Uprkos prisustvu NATO trupa, pripadnici OVK i druge organizovane grupe pokrenuli su seriju osveta nad romskom zajednicom, za koju se sumnjalo da je stajala na strani Srba tokom sukoba. Neke od ovih porodica su se i dalje skrivale, naseljavajući zabačena, osamljena područja, živeći u krajnjem siromaštvu, i oslanjajući se na pakete hrane i podršku nevladinih organizacija (NVO). U većim gradovima poput Prištine i Prizrena, nevladine organizacije radile su na sprječavanju trgovine mladim djevojkama, što je bila praksa u postkonfliktnim društvima.

Bili su potrebni vojna snaga i finansijska ulaganja da se rat završi. Procjenjuje se da su zemlje NATO-a uključene u kosovsku kampanju potrošile više od 2,5 milijarde funti, tokom 78 dana i ispustile više od 23.000 bombi i projektila. Uprkos tome, za mnoge zajednice i porodice koje su preživjele, sukob zapravo nikada nije završio. Samo se nastavio na novoj liniji fronta.