GRAD U RUŠEVINAMA / SARAJEVSKA DJECA IZA I ISPRED FOTO OBJEKTIVA

Kad sam prvi put stigao u Sarajevo u jesen 1996. godine, rat i opsada su bili završeni. Grad je uživao u dugo očekivanom miru. Sarajlije su hodale oštećenim ulicama, sastajali su se s prijateljima i pili kafu, konačno znajući da ih snajper ili granata neće pogoditi. Bilo je to vrijeme za jednostavne užitke. Rat je bio gotov i život se poput stranca vratio u grad. Zabrinutost zbog budućnosti, nezaposlenosti, posttraumatskog ratnog poremećaja (PTSP) i obnove ovog grada doći će kasnije.

Rat u Bosni i Hercegovini završio je krajem 1995. godine, a opsada Sarajeva prestala je u februaru 1996. godine. Najduža opsada u modernoj historiji trajala je 1425 dana tokom kojih nije bilo vode i struje, a grad i civili bili su suočeni sa svakodnevnom snajperskom vatrom i granatiranjem. Tokom opsade je ubijeno jedanaest hiljada i pet stotina ljudi, od kojih više od hiljadu i šest stotina djece.

Nakon provedena četiri mjeseca u Pakracu, navikao sam na život u ratom opustošenom okruženju, ali ništa me nije moglo pripremiti za Sarajevo. Razoreni grad bio je zastrašujući – naizgled u potpunosti, i nadrealan: bombardirane i uništene zgrade; posvuda krateri granata i udubljenja od eksplozija; bolnice, kancelarije i fabrike u ruševinama. Ovo je bio urbicid, nešto poput onog u Drezdenu ili Staljingradu. Svi koji su preživjeli opsadu, mogli su pričati o svojoj jedinstvenoj noćnoj mori.

Sljedeće godine sam se vratio u Sarajevo, i potaknut projektom Pakrac, osnovao sam svoj vlastiti foto-projekt za djecu pod nazivom Sarajevska djeca iza i ispred foto objektiva. Koristeći doniranu opremu iz Škotske, postavio sam improvizovanu tamnu komoru i organizovao časove fotografije u podrumu doma za djecu bez roditelja. Djeca zatvorena u dječijem domu Bjelave strašno su patila – kako zbog rata, tako i zbog zanemarivanja i zlostavljanja. Jedan novinar opisao je instituciju kao „pored mrtvačnice, najgore mjesto u Sarajevu”.

Nakon opsade, u domu je stanovalo više od 130 djece (i beba i onih starijih). Radio sam s djecom u dobi od 6 do 16 godina podučavajući ih osnovnim fotografskim tehnikama: snimanje sa 35-milimetarskim SLR fotoaparatima, razvijanje filmova i izrađivanje fotografija.

Kada se pročulo za kurs fotografije, projektu se pridružilo još djece iz naselja. Iako je ponekad bilo haotično bio sam iznenađen interesom, i časovi su iz nekog razloga uvijek dobro prolazili.

Namjera je bila pružiti umjetnički izlaz za djecu koja su se skoro čitavog života nosila s ratom i opsadom. Stoga su časovi morali biti jednostavni, praktični i najvažnije, zabavni. Djeca su slobodno trčala po svojim igralištima i ulicama i fotografisala sve što ih je zanimalo – njihova igrališta, prijatelje, omiljena druženja, i sve to u pozadini uništenog grada.

Volontirao sam na projektu tri uzastopna ljeta, radeći u lokalnom supermarketu u Škotskoj kako bih finansirao putovanja. Do 1999. godine znao sam da ću morati početi nekakvu karijeru, pa sam se dogovorio da prepustim vođenje projekta jednom od mojih starijih učenika.

Projekt Sarajevska djeca iza i ispred foto objektiva je bilo izuzetno iskustvo i za mene i za moje učenike, koje je dovelo do dugogodišnjeg prijateljstva s njima, ali i sa Sarajevom.

Također je rezultirao jedinstvenim fotografskim zapisom grada koji je napravio prve korake ka oporavku nakon rata.