Nasilni rat koji je u Bosni i Hercegovini trajao tri i po godine, okončan je službenim potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine. Zbog teških zločina koji su se dogodili uspostavljen je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koji se bavio „krivičnim gonjenjem osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije”.
Ukupno je podignuta 161 optužnica za razne ratne zločine, poput sistematskog silovanja Bošnjakinja i namjernog nepuštanja pomoći i medicinskog materijala civilima tokom opsade Sarajeva. Okupacija gotovo dvije trećine Bosne i Hercegovine, uključujući i samu opsadu, proglašena je zločinom protiv čovječnosti,
a neke osobe osuđene su za genocid.
Dejtonski sporazum, službeno nazvan „Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“, je međunarodna zajednica dočekala raširenih ruku. Ono što je bila glavna teškoća zapadnim vladama je sprazumom riješeno. Tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Billu Clintonu i njegovom državnom sekretaru Warrenu Christopheru pljeskalo se zbog napora koje su uložili radi stabilnosti u regiji, ali ipak postojali su znakovi upozorenja da sporazum možda neće ugledati svjetlo dana. Ovaj zamršeni okvirni sporazum učvrstio je sektaške podjele u školama, fakultetima i čitavim gradovima. Tročlano predsjedništvo zemlje, osmišljeno kako bi stvorio multireligijski pristup politici, faktor je tih podjela. Kritičari sistema sugerišu da stvara podjele potičući sistem klijentelizma u kojem svaki predstavnik brine samo o svom segmentu bosanskog društva.
Do Chrisovog dolaska 1996. godine, Human Rights Watch već je izvjestio o svojoj bojazni da se sporazum neće održati „ukoliko se ne poduzmu hitni i odlučni koraci za jačanje poštovanja ljudskih prava, osiguranje prava na povratak izbjeglicama i raseljenim osobama, uspostave uslovi neophodni za slobodne i poštene izbore, te privođenje pravdi odgovornih za ratne zločine”. Sve ovo iziskuje vrijeme. Napetosti u zajednici, sektaški politički sistem i prava raseljenih osoba i dalje su među faktorima koji prijete stabilnosti, a rad MKSJ-a se nastavio do 2017. godine, kada je nekadašnji predsjednik Republike Srpske (RS) Radovan Karadžić bio jedan od posljednjih optuženih kojima će se suditi. Konačno je, 2019. godine osuđen na 40 godina zatvora.
Srbija i Kosovo za sada nastavljaju da održavaju mir. Međutim, napetosti u odnosima rastu. Pitanje kosovske nezavisnosti glavno je žarište međunarodnih odnosa širom sveta, a Srbija se više nego ikad protivi toj ideji. U početku je Srbiju podržavala Rusija, ali njihova aneksija Krima dovela je do ublažavanja ove pozicije, ostavljajući Srbiju donekle ogorčenom.
U Hrvatskoj je fokus na stabilnoj budućnosti unutar Evropske Unije (EU). Na komemoraciji operacije Oluja, održanoj 2020. godine, bivši hrvatski general Ante Gotovina govorio je o novom poglavlju za zemlju u kojem bi svi ljudi mogli živjeti zajedno bez obzira na razlike. Operacija Oluja zapravo je okončala rat između Hrvatske i Srbije, ali je također uzrokovala raseljenje približno 200.000 Srba iz Hrvatske. Ovo je bilo rijetko pojavljivanje bivšeg generala u javnosti od njegove oslobađajuće presude od strane MKSJ-a, suđenja koje se smatralo neophodnim za prijem Hrvatske u EU. Uz sve veći broj diplomatskih incidenata između Hrvatske i Srbije – trenutno pod nacionalističkim predsjednikom Aleksandrom Vučićem – i trajnog graničnog spora sa Slovenijom, još uvijek postoje prepreke za zemlju i njene ciljeve.
Protesti okarakterisani kao „Bosansko proljeće” održali su se širom BiH 2014. godine. Radnici i građani tražili su da vlada prestane sa politikama koje se nisu na pravi način nosile nitis ratnim naslijeđem, niti s korupcijom i nepotizmom koji su doveli do siromaštva i nedostatka prilika za najveći broj ljudi. Protesti, koje je organizovalo i kojima je prisustvovalo desetine hiljada mladih radnika, studenata i nezaposlenih, rezultirali su ostavkama različitih političkih vođa i poslužili su kao upozorenje onima koji su ostali na vlasti da su njihovi građani spremni da se suprotstave svakoj daljnjoj korupciji.
Ljudi koji su ustvari trebali biti slavljeni zbog izgradnje mira u BiH su napokon progovorili. To je bio trenutak sljedeće faze oporavka.