Nekad i sad

Iz arhive Chris Leslieja / Septembar 2011. godine

Kada sam prvi put nakon petnaest godina posjetio grad izgledao je neprepoznatljivo. Barem mi se tako učinilo na prvi pogled. U centru grada ste morali dobro da se zagledate kako bi primijetili ostatke rata.

Sarajevske ruže – spomen obilježja nastala tako što su krateri, nastali tokom granatiranja, popunjeni masom crvene boje označavajući mjesto gdje je neko ubijen – gotovo su izgubile boju. Turista je sve više, i to ne samo avanturista i neurednih backpacker-a, već su tu i grupe Nijemaca, Amerikanaca i Japanaca koji šetaju starim gradom jedući sladoled i kupujući ukrase izrađene od ostataka metaka iz prošlog rata.

Otvaranje McDonaldsa u julu 2011. godine pratila je pompa i veselje te presijecanje vrpce, kao ključna prekretnica za bilo koju zemlju u tranziciji koja teži bogatstvu i prihvatanju zapadnog svijeta posjedovanjem vlastitog zlatnog McDonalds luka. Za druge je to jednostavno loša brza hrana i grozna amerikanizacija, ali su svjetla McDonaldsa ubrzo prigušena mnogim novim trgovačkim centrima koji su prošarali središte grada i predgrađa. Besplatan Wi-Fi i prepuni kafići pokušavaju namamiti Sarajlije, mlade i stare da potroše i ono malo novca što zarade.

U posljednje četiri godine otkako sam posljednji put bio u gradu desile su se najdramatičnije fizičke promjene krajolika, ali kao i u svim gradovima, ako malo dublje kopate ispod površine ništa nije kako se čini na prvu. Mnogi moji prijatelji u ranim tridesetima, oni koji su živjeli pod opsadom i preživjeli je – imaju posao, ali dobiti stalno zaposlenje je teško i obično košta. Korupcija je obavila svaki politički nivo, a nepovjerenje između etničkih grupa je endemsko. Političari ne žele raditi zajedno, kao ni građani.

Nekadašnja linija fronta u Sarajevu između Republike Srpske i Muslimanske/Hrvatske Federacije, scena najgorih borbi u gradu, sada je samo travnato raskrižje između ceste i redova kuća, ali tenzije i nepovjerenje i dalje stoje. U gradu je odrasla nova generacija ljudi. Tinejdžeri i mladi koji nemaju pojma kroz šta su njihovi vršnjaci prolazili braneći grad, nemaju pojma kako je bilo živjeti četiri godine pod opsadom i bombardovanjem. Žive u eurocentričnom Sarajevu gdje su njihovi konflikti drugačijeg oblika – oni s modom, djevojkama i momcima i svakodnevnom tinejdžerskom anksioznošću.

A ko bi im to uskratio? Moja prijateljica Edina, koja je učestvovala u foto projektu koji sam vodio od 1996. do 2000. godine, ističe da je pogrešno što nove generacije moraju ,,nositi prtljag i traumuˮ opsade i rata koje nisu preživjeli. To ne znači da trebaju zaboraviti da se rat desio, ali ljudi Sarajeva ne mogu živjeti u prošlosti i čini se da je ulazak u Evropsku Uniju jedini put naprijed, bez obzira slažu li se oni s tim ili ne.